Skip to main content

Kad uspoređujemo i posramljujemo djecu – što zapravo radimo?

Roditeljstvo često dolazi s nesigurnošću.
I u toj nesigurnosti, ponekad posežemo za rečenicama koje zvuče motivirajuće – ali dijete ih doživljava drugačije.

„Vidi kako on lijepo jede.“
„Zašto ti ne možeš kao ona?“
„On je već prohodao.“



Dijete tada ne čuje poticaj.

Ono čuje:
👉 „Nisam dovoljno dobar.“
👉 „Drugi su bolji od mene.“


I tada se ne aktivira motivacija – nego osjećaj srama ili nesigurnosti.

Dijete od 2 godine pokušava jesti samo. Hrana pada, razlijeva se, traje dugo.

Roditelj kaže:
„Vidi kako tvoj brat lijepo jede.“

Što se događa?

  • dijete se frustrira
  • gubi motivaciju
  • može odustati

S druge strane, ako kažemo:
„Vidim da pokušavaš sam. Nije lako, ali ide ti sve bolje.“


Dijete:

  • ostaje u aktivnosti
  • osjeća podršku
  • razvija samopouzdanje

Rečenice poput:

  • „Sram te bilo.“
  • „Kako te nije sram?“

ne uče dijete što učiniti.


One stvaraju:

  • osjećaj srama
  • udaljenost od roditelja
  • strah od pogreške


Dijete tada ne uči ponašanje – nego skriva emociju.

Dijete treba:

  • da ga vidimo u njegovom tempu
  • da prepoznamo trud
  • da ga vodimo bez uspoređivanja

Primjer:
Umjesto:
„On to može, a ti ne.“

Možemo reći:
„Vidim da ti treba još malo vremena. Tu sam uz tebe.“

Način na koji govorimo djetetu postaje način na koji će ono jednog dana govoriti sebi.


Želimo dijete koje će reći:
👉 „Pokušat ću ponovno.“
👉 „Mogu učiti.“

A ne:
👉 „Nisam dovoljno dobar.“

Svako dijete ima svoj tempo razvoja.
Uspoređivanjem ga ne ubrzavamo.
Ali razumijevanjem mu dajemo prostor da raste.

U Malom Koraku vjerujemo da dijete najbolje napreduje kada ga gledamo – ne kroz usporedbu, nego kroz odnos.